Teatar Kuntrata: Žrtva ljubavi

Predstava Žrtva ljubavi temelji se na stvarnom događaju koji se dogodio na otoku Hvaru 1932.

Femicid na otoku izazvao je ogorčenje otočana, uzburkao ustaljeni životni hodogram malog ribarskog mjesta i izazvao veliki interes javnosti pa je tako o tom zločinu opširno izvještavano u tadašnjem tisku. Osnovni inspirativni trag izvedbe bazira se na autentičnim sudskim spisima, zapisnicima i tijeku sudskog postupka otkrivanja i osude počinitelja zločina. Koriste se citati iz sudskih spisa i ulomci iz Gradske kronike tadašnjih izdanja novina Novo doba. Sam čin femicida u Kuntratinoj predstavi poslužio je kao povod za kazališnu poetsku priču o sudbini žena, njihovim otočkim tišinama, tragičnim i neuzvraćenim ljubavima, upućenosti moru, plimama u njihovim dušama, sjetama i molitvama. Baš kao što u pjesmi Put u labirint, koja je također poetski uzdah i lirski komentar Kuntratine predstave, ukazuje pjesnik Jakša Fiamengo: „Tu od iste smo nade, od istih kostiju / ocijeđeni, urušeni u sebe, sami / pred navalom smrti koju bismo htjeli / razumjeti tek zemljom koja je libar / zaklopljeni, čaša izlivena iz kobi.“ Poetska priprava za san koji treba htjeti izmoliti. Žrtvi, tuzi, boli i udesu. Ljubavi i patnji usprkos. To je, tamnim tonovima obojana, otočka crna kronika, labirint udesa, kaleidoskop alibija, životne snage, upornosti i usuda stvarnih protagonista koja mnogim svojim motivima, elementima i slojevima ostaje i danas aktualna i upozoravajuća.

„Žalost u mjestu je velika. Svak je pod teškim dojmom ovoga svirepoga zločina izvršenog nad jednom djevojkom, koja je na ovako bijedan način svršila svoj mladi život, zajedno sa djetetom koje je nosila pod srcem. Istraga, koja je poslije obdukcije provedena, utvrdila je da je pok. Marge, poslije nego je bila ugušena privezana žicom i konopom i lađicom vučena do mjesta gdje je bačena u more koje je nakon desetak dana, povratilo nesretnu žrtvu ljubavi.“ (Novo doba, 10. listopada 1932.)

„Mala i tiha Vrbovska potresena je ovom tragedijom. Stariji ljudi, odgojeni u strogom moralu, povodom ovog krvavog zločina, ističu da je on također u mnogome i plod bježanja mladeži od patrijarhalnog vjerovanja i odgoja….Dok su jedni ostali vjerni vjerovanju otaca, drugi su iz svoga srca iščupali staru vjeru. U takvoj jednoj duši, ističu stariji ljudi, mogla se i poroditi odluka za ovako strašan i svirep zločin.“ (Novo doba, 21. listopada 1932.)

Režija: Mirko Đinđić / Kostimografija: Marija Šarić Ban

Scenografija: Željko Baričić / Scenski rekviziti: Robert Košta

Oblikovanje svjetla i ton: Mirko Đinđić / Grafičko oblikovanje plakata: Nora Mojaš

Igraju: Darija Juričić, Paula Đinđić, Iva Prtenjača, Nevija Kožul Peričić, Danijela Skoblar, Jelena Rušev Mogilevskiy, Andreja Antonina, Lucijana Rončević, Marija Pijaca, Zvonimir Sutlović i Ante Mihić